Tamara
Bekim Sejranović je napisao “Istina, slažem se, nalete bujice tako, odnesu sve pred sobom, ruše, mijenjaju krajolike i zatim se o njima priča godinama ili čak desetljećima. Ali i bujice budu pa prođu, a tihe, mirne vode nastavljaju opet po svome, polako ali sigurno i kontrolirano.”
U današnje vrijeme kada je svijet užurban više nego ikada, manjak empatije je sve vidljiviji. Priče o zdravlju (fizičkom i mentalnom) još uvijek su stigma, a pogotovo utjecaj fizičkog zdravlja na mentalno. Zato je pravo osvježenje vidjeti da se te stigme ruše, čuti (a i dati glas), da se čuje daleko i široko, a i da se svi skupa s vremena na vrijeme zaustavimo, prizemljimo i shvatimo koliko smo prolazni i postanemo zahvalni(ji). Budemo podrška i pošaljemo djelić pozitive, osmijeha, dobrih riječi i još boljih misli drugima, jer nešto toliko malo nekome mijenja život.
Markova je priča jedna od onih koja je uspjela ujediniti ljude, natjerati nas sve da razmislimo, budemo zahvalniji, sretniji i na kraju krajeva jači u svojim vlastitim borbama i izazovima. Marko, nadam se da dobivaš i osjećaš barem pola energije i dobrih vibri koje si ti nama kroz riječi i redove nesebično dijelio, a ove će bujice bez sumnje proći!
Što bi rekao Đole - dugo si bio daleko, poželeo te se neko!